irma.jpg

​Irma Vargić dolazi iz Križevaca, ima samo 19 godina, a već se može pohvaliti zavidnim fotografskim dostignućima i projektima Tako je osim studiranja Socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, aktivna i u Udruzi studenata Koprivničko-križevačke županije, a s križevačkim srednjoškolcima radi na projektu Eat, sleep, party, repeat.

---

---

Što ti pruža fotografija, a misliš da ti drugi hobiji ne bi mogli pružiti? Zašto se baviš fotografijom?

Fotografija, kao i druge vrste umjetnosti, mi se sviđa jer odmah nakon što završiš s radom, možeš vidjeti svoj rezultat. Neopisiv je osjećaj biti zadovoljan svojim radom, što je ujedno i razlog zašto se i bavim fotografijom.
 
Kako i kada si počela fotkati i tko je bila tvoja ona jedna osoba koju si uvijek maltretirala da bude model? 

Počela sam fotkati s mobitelom u 8. razredu, a onda su mi roditelji kupili fotoaparat jer sam bila nemoguća. Ona jedna osoba koju sam uvijek maltretirala je bila naravno moja mlađa sestra Marcela. Nekad joj u facu guram fotoaparat, nekad stopala, sve je to dio sestrinske ljubavi.
 
Kako bi opisala svoj stil fotografiranja?

Moj stil fotografije ovisi o tome što fotkam. Uglavnom fotografiram ljude i zato su mi najvažnije estetika i emocija.. Volim kada fotografije imaju dubinu i kada govore umjesto mene. 

---

---

Kakvo je tvoje mišljenje o porastu zainteresiranosti za fotografiju? Misliš li da se iz toga mogu roditi kvalitetni fotografi ili ljudi u tome vide tek laku zaradu bez obzira na kvalitetu  koju pružaju klijentima?

Smatram da sve više ljudi ulazi u ovaj posao zbog zarade. Ne znam koliko se kvalitetnih fotografa rodi iz toga, ali znam da se svi kad tad zaljube u fotografiju.
 
Što prvo pomisliš kada vidiš lošu fotografiju?

Uh, to je teško pitanje. Hahah. Vjerojatno je prva pomisao „o majko moja“. Trudim se dati konstruktivnu kritiku ako se to od mene traži, ako ne, onda uglavnom mišljenje zadržim za sebe.
 
Što dobar fotograf treba znati?

Dobar fotograf treba znati da nije sve u opremi i ne držati se slijepo te rečenice. Kao i u svakom poslu i umjetnosti, moraš nadograđivati sebe. Također, važno je znati postavke fotoaparata i kako se odnositi s modelom. Modelu treba pomoći da se opusti, ipak se sve na kraju vidi na fotkama.
 
Imaš li neke uzore u fotografskom svijetu?

Imam, jedni od dražih su mi Sanja Lydia Kulušić i Ivan Gudić.

---

---

A neke nama bliske mlade fotografske nade čiji rad cijeniš i koje bi voljela izdvojiti?

Uhh, ne znam otkuda početi! Izdvojila bih Stjepana Mrganića, Luku Dubroju i Anu Petek.
 
Misliš li da bi mogla živjeti od fotografije? Jesi li do sada imala neke plaćene poslove ili sve radiš isključivo iz ljubavi? Pričaj nam o tome.

Mislim da ne bih. Fotografija mi je za sada hobi i povremeni studentski posao. Najteže mi je raditi u svom gradu. Svaka moja „greška“ je pod povećalom. Puno njih misli da bi trebala biti sretna što ih uopće fotkam i da nema smisla da naplaćujem uslugu jer nisam foto-studio. U suradnji sa Stjepanom iz Second perspective započela sam nedavno rad na stranici Perspektiva.jpg. Nudimo fotografiranje vjenčanja, maturalnih večeri i ostalih eventova.
 
Koji su ti najdraži motivi?

Ljudi, ljudi, ljudi!
 
A najdraže do sada odrađeno fotkanje?

Bilo koje fotkanje s Marcelom. Ona je jedna jako spontana mlada dama i zna što podrazumijeva kad joj kažem „napravi ono“ (fotografija ispod).
 
Namještena scena u studiju ili ulična fotografija? Klasične mršave modelice ili plus size modeli? Što ti je zanimljivije?

Definitivno ulična fotografija. Namještena scena ima svoje prednosti, ali više se osjećam kao svoj na svom na ulici ili negdje u prirodi.
Oboje, naći ljepotu u nekome mi nikada nije bio izazov!

---

---

Sudjelovala si na izložbi Križevci okom kamere , kako je bilo? Kako je uopće do toga došlo?

Križevci okom kamere je izložba koju organizira Gradski muzej Križevci s ciljem promoviranja fotografije u Križevcima. Svake se godine hrpa autora odazove i predstave svoj pogled na Križevce. Glasovima publike bira se najbolja fotografija, a autor fotografije dogodine ima pravo na svoju prostoriju, odnosno, mini izložbu. Prošle godine sam to bila ja i ove godine sam imala svoju mini izložbu.
Ova izložba u muzeju mi je bila prva i jako sam zadovoljna ishodom. Na 3 zida sam izložila fotografije, a na četvrti sam postavila dvije školske ploče s polaroidima. Posjetitelji su mogli uzeti polaroid i donirati u dobrotvorne svrhe za organizaciju Kosa ljubavi.
 
Imaš li neko mjesto na koje bi voljela otići s fotićem i samo fotkati i uživati u životu?

Ima, Bohinj. Bila sam prije par mjeseci i jedva čekam da odem ponovo. Ovaj put s modelom!
 
Misliš li da bi mogla spojiti svoje fakultetsko obrazovanje i fotografiju? Jesi li razmišljala o tome? Ako jesi, na koji bi to način ostvarila?

Ajme ovo mi je najdraže pitanje! Puno sam razmišljala o tome i nedavno sam čula za terapiju fotografijom. Vidjeti tuđe poimanje sebe može izmamiti sreću na lice. Često mi cure s kojima radim kažu da se nikad nisu osjećaje ljepše. S druge strane, kada osoba fotka, kroz to što je fotografirala možemo vidjeti nekakvu simboliku njezinih unutarnjih konflikata.
 
Odaj nam tajnu, gdje te možemo naći?

Na Facebooku i Instagramu. 

---

---

Fotke: Irma V.