Branka

Branka je iznimno talentirana slikarica čiji su nas odgovori kod prvog čitanja čak i rasplakali. Puno ljubavi, truda i želje uloženo je u njezin rad, a to se i vidi na slikama koje prezentira. Tražili smo riječi kojima bismo je opisali, ali smo shvatili da njezini odgovori govore za sebe. Vjerujte nam, kada pročitate intervju do kraja, doći će vam da zapjevate onu Tome Zdravkovića: Hej Branka, Branka, tko je kriv zbog našeg rastanka?

---

Tvoja je sreća nedavno pokucala na velika vrata i učinila te ne samo poznatom već i priznatom umjetnicom širom svijeta – jesi li svjesna svoje vrijednosti i kvalitete?

Priznanja i nagrade mi donose jako puno publiciteta, ogroman posjet i novih kontakata na društvenim mrežama, kontakte sa galerijama, interesantnim ljudima i novim kupcima, ali i nešto puno više od toga - zadovoljstvo da to šta radim stvarno dobro radim. Lijep osjećaj moram priznati.

Možeš li nam opisati kako je do svega toga došlo?

Slikam oduvijek, intezivnije i u ovoj tehnici možda zadnjih 4-5 godina. Godinama sam bježala od platna, boja, kistova, držala se sigurne luke - olovka i papir.
Za jedan rođendan sam dobila punu košaru boja, kistova i dva velika platna i bilo je: "Aj mala...da te vidim."
Netko je vjerovao u mene kad ni sama nisam znala što uopće mogu. Danas sam tu di jesam zbog njega. Hvala mu na tome. Kako su slike nastajale, tako bi ih dizala na Facebook, dobivala po 3 lajka od prve susjede, rodice i brata. I bila sretna! Rad na online promociji pjevačkog društva u kojem sam tada pjevala bio je moj prvi ozbiljniji dodir s društvenim mrežama i digitalnom komunikacijom. Konačna potvrda dobrog rada stigla je od strane Hrvatske udruge za odnose s javnošću koji nam je dodijelio Grand Prix za digitalnu komunikaciju u vrlo jakoj konkurenciji. Tada sam shvatila o kakvim se moćnim alatima radi i odlučila upotrijebiti novostečena znanja za vlastitu promociju. I eto, upalilo je.
 
Kako je tvoj život izgledao, jesi li  pohađala umjetničke škole i fakultete ili je sve ovo nastalo iz hobija?

Činjenica da nemam formalnu naobrazbu je istovremeno i prokletstvo i blagoslov. Sigurna sam da bi neke stvari naučila puno brže i jednostavnije u umjetničkim školama. Ovako sam godinama bila prisiljena na „otkrivanje tople vode“. Jednostavno, radim slike sa željom da se ljudima svide i da unesu vedro, pozitivno raspoloženje u prostoriju u kojoj se nalaze. 

---

---

Gdje živiš, kako provodiš dane – kako izgleda tvoj radni dan?

Živim i stvaram u Šibeniku. Dan mi je ispunjen do posljednje sekunde. Smatram da je dosada najveći čovjekov unutarnji neprijatelj. Imam "normalni" posao od 7 do 3, a van toga sve je u oblacima. Razmišljanja o novim idejama, skiciranja, pripreme, slikanje, besane noći,... Neki umjetnici će reći da im je slikanje način bijega od surove stvarnosti, a meni je moj od 7 do 3 posao bijeg od ludila i košmara stvaranja. On me drži među ljudima i koliko toliko društveno prihvatljivom. Tako da ili "normalni posao" ili droga i alkohol. Biram ovo prvo.

Tvoje slike prikazuju portrete ljudi – kako to da uvijek njih crtaš i kako komentiraš činjenicu da je ljudsko tijelo kroz povijest neiscrpan izvor mašte i ideja?

Ljudsko lice mi se u ovom trenutku čini neiscrpnim izvorom inspiracije. Većina ljudske komunikacije je neverbalna, putem pogleda i mimike lica. Nevjerojatan raspon emocija moguće je prenijeti samim položajem lica, sitnim detaljima oko očiju, pozicijom usana, frizurom, izborom boja u pozadini, itd.  Za konačni izgled mojih slika kriva je i moja druga ljubav – glazba. Vizualni predložak ili ideja zaslužni su za osnovnu ideju i kompoziciju, a glazba je ta koja stvara atmosferu. Ljudi su neiscrpan izvor mašte i ideje u svakoj grani umjetnosti. Ljudske emocije hrane umjetnike.

Kada si prodala svoju prvu sliku i koliko je emocija bila u cijeloj toj priči, kažu da je teško odvojiti se od svojih radova – je li to istina?

Uf...moja prva prodana slika u bijeli svijet. Taj trenutak sreće neću nikada zaboraviti. Bila je to nedjelja ujutro i When the body speaks je prodana u London. Sreća je bila još veća jer su se za istu sliku borila dva kupca. Ali ovaj što je nije stigao na vrijeme kupiti, pratio je i dalje moje stvaranje i prije nekoliko tjedana kupio jedan drugi moj rad. I ta neopisiva sreća traje sve do onog trenutka dok sliku ne počnem pakirati za daleki put. Onda postaje teško. Ali sve opet bude na mjestu kad se javi kupac s fotografijom slike na zidu njegovog doma ili ureda. Sretan. E tad znam da ovo šta radim ima svoju lijepu priču i u tuđim životima, a ne samo u mom.

---

---

Gdje se tvoji radovi nalaze, ima li ih na svim krajevima svijeta? Ima li neko posebno mjesto koje bi izdvojila?

Do sada ih ima u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji, Hrvatskoj, Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Hong Kongu, Australiji,…. Istok je "osvojen". Čekam zapad.
Posebno draga priča mi je kad mi se javila žena iz Iraka. Njemica "G.I. Jane" u službi, koja se usred Iraka i njegovog ratnog ludila makla od svega, sjela za svoj laptop, kupila moju sliku i poslala mi mail poruku gdje se s oduševljenjem zahvaljuje na slici koju sam joj prodala. Nevjerojatan trenutak za mene.
 
Kakav je to osjećaj – smatraš li tada da je svijet zbilja malo mjesto?

Kontakt s ljudima mi je jako važan. Bili oni kupci ili ne. Najbolja stvar kod društvenih mreža je što s ljudima komuniciram izravno i svakodnevno, pa na temelju njihovih reakcija odmah vidim što im se sviđa i u kom pravcu dalje razvijati svoj rad. Ljudi su bitni. Svima odgovaram na poruke, i to u što kraćem roku. Ljudi to jako cijene, posebno u poslovnom svijetu. Nakon što je emitiran prilog o mom osvajanju nagrade na HRT-u, u roku od nekoliko minuta stiglo mi je stotinjak zahtjeva za prijateljstvom i pedesetak poruka i upita. Odgovorila sam svakome od njih pojedinačno. To je trajalo dulje od šest sati, ali rezultat nije izostao. Upoznala sam puno dragih ljudi, ostvarila kontakt sa američkom galerijom iz San Francisca koji su preuzeli ekskluzivna prava na neke moje slike, a u idućih nekoliko dana vidjeli su se i rezultati u prodaji. Uz internet svijet je uistinu mali.
 
Što se tiče izložbi, možeš li nam reći jesi li imala samostalne izložbe i gdje se tvoji radovi mogu pronaći i vidjeti?

Samostalnu izložbu nisam imala iz samo jednog razloga: Vrijeme. Ne bi željela nabacati boju na platno samo iz razloga da složim izložbu od cca 12 slika, i u svojoj biografiji upišem kvačicu check pokraj Izložba. Za sada dopuštam sebi da pratim svoje snove, svoje strasti i riskiram svaki put sa novom slikom. Na taj način stvaram sama sebi jedan lijep i ludi osjećaj slobode i uzbuđenja. Svijet u kojem se sve može a ništa ne mora. Većina mojih radova se nalaze po domovima i uredima mojih kupaca. Neki moji radovi doživjeli su javnu prezentaciju putem medija, plakata, naslovnica knjiga i promotivnih materijala za koncerte Carmina burana, obilježavanje 120-te obljetnice rođenja Jakova Gotovca u Šibeniku, te proslava 70. rođendana velikog Freddija Mercuryja, s mojom slikom Love of my life u Zagrebu.

Kako se nosiš sa kritikama, ima li ih uopće - čitaš li ih, uzimaš li ih u obzir?

Kritika i pohvala uvijek ima. Svaka nova slika je novi izazov. Lijepe riječi je uvijek ugodno čuti i pročitati. Pa tako i kritike. Doduše, ne bude ugodno k'o pohvala, ali zna biti korisno. Sve je to kvalitetna i dobrodošla komunikacija.

---

---

Smatraš li da je u tvome poslu važno sačuvati svoj put i izgraditi svoj stil na svoj način ili je važno pogledati što i kako rade ljudi oko tebe te time pokušati unaprijediti svoj rad?

Slikam ono što vjerujem, osjećam i čujem. Bilo to likovno korektno ili ne. Potpuno sam neopterećena povijesnim razvojem, pravilima i stilovima. Nemam potrebu kroz umjetnost kritički progovarati o teškim društvenim temama, niti djelovati u okviru nekog zadanog pravca. Obožavam gledati kako drugi stvaraju, uživam u radovima umjetnika na koje slučajno naletim na ulici ili Instagramu. Kod svakog vidim nešto njihovo, nešto posebno i dobijem ideju za nešto svoje.
 
Živiš u Šibeniku, je li ti taj grad dao ono što si od njega i htjela, pomišljaš li na selidbu, na prilike koje se nude na drugim mjestima?

Šibenik mi je dao sve što sam od njega htjela. Ljubav, Eli, obitelj i prijatelje, vrijeme, mir, sunce i more... mogla bi do sutra nabrajati. Sve su to osnove da mogu normalno disati i stvarati. Nisam jedna od onih koja iz nekog lokal patriotizma govori da nikad ne bi mogla živjeti u nekom drugom, većem gradu. Ja bih, ali jednostavno volim živjeti u svom Šibeniku. To mi je dom i ništa mi ne fali.
 
Specifična je povezanost glazbe s tvojim radom – kada bi organizirala izložbu što bi sviralo u pozadini tijekom izložbe?

Hm... teško pitanje. Toliko je kvalitetne glazbe, ali ono što bi sigurno bilo na play listi izložbe su Depeche Mode.
 
Na velikom broju tvojih fotografija nalazi se i tvoj pas – jesu li psi čovjekovi najbolji prijatelji?

Moja Eli. Moja obitelj. Meni je ona nešto najposebnije što imam u svom životu. To se ne može mjeriti sa niti jednom mojom slikom. Svatko tko ima ili je imao psa u svom životu zna o čemu pričam. Moju Eli sam udomila prije 4 godine. Malo dlakavo čudovište mi je od tad promijenilo život, a da ni sama nisam svjesna toga. Neki govore kako sve više ljudi šeta sa psima, da se distanciraju od drugih ljudi, da su im psi važniji od susjeda,... ja tvrdim suprotno. Ja sam zbog Eli upoznala toliko novih ljudi, stranci na ulici imaju potrebu stati, javiti se njoj, pitati mene nešto o njoj, ispričati mi anegdotu iz svog života sa njihovim psom, pustiti suzu, nasmijati se... Sa susjedima sam započela komunikaciju kad ih je Eli prvi put pogledala u liftu. Zbog zaljubljenosti u moju Eli danas i oni imaju svoje udomljeno dlakavo čudovište Blu i smijanje i veselje svaki dan. Ona je jednostavno moj najposebniji prijatelj.

---

---

Kada bi mogla živjeti u bilo kojem povijesnom razdoblju koje bi to bilo?

Jer 80-e su bile godine... Živjela sam u tom razdoblju i ne znam da li je to zato što mi je to dio djetinjstva, ili zbog glazbe, ili što rata još nije bilo, ali 80-e su mi definitivno favorit. Sve prije toga vremena ima previše nerazumnih zabrana. A njih ne volim.
 
Da imaš šansu provesti neko vrijeme s 3 svjetske ličnosti – živuće ili ne, koje bi to tri osobe bile?

Freddie Mercury, Charlie Chaplin i Walt Disney. 
 
Imaš li motivacijsku rečenicu, stih, bilo što što te vodi kroz život?

​Listen to your heART. Slušam svoje srce u svemu. Nekad i pogriješim, ali je greška od srca. Sve je to život.

Jesi li motivator? Možeš li poručiti nešto onima koji imaju slikarskog talenta ali su na granici da odustanu i posvete se nečemu drugome?

Slikanje može uvijek ostati samo talent. Ali ako čovjek s tim talentom želi napraviti nešto veliko, onda stvaranje „preko neke stvari“ ili odustajanje nije opcija. Nekome se ovo što ja radim sviđa, nekome ne. Kao i u glazbi, i u filmu, i u sportu... sve ima svoju publiku. Ne treba prestati slikati iz razloga što je mali od susjeda rekao da to ništa ne valja. Prestaje se kad nestane ljubavi. Kad se prestane sanjariti.

Događaju li se prave stvari u pravo vrijeme – je li tvoja sreća došla taman kada je trebala?

Sreća dolazi sa velikim radom. Ništa veliko se ne događa preko noći. Iza mene su stotine sati eksperimentiranja i grešaka, učenja, uspjeha i neuspjeha. Prazno bijelo platno može biti veoma zastrašujuće. Svemir nema pojma šta će se dogoditi. Stvaram nešto što nikad prije nije postojalo. Sve drugo samo se ugasi i sama sam pred platnom. Ne sumnjam u sebe i ne preispitujem svoje mogućnosti. Samo postojim. Ponekad ono što imamo, što želimo i što trebamo nije ista stvar. Biti prilagodljiv je veoma važno. Ja što više samo klizim kroz život, to sam sretnija i mirnija. Čovjek uistinu sam sebi kreira sreću. Strah, slomljeno srce, gubitak, tuga... sve je to bilo ili jest dio mog života i ono što me inspirira da radim ono što najviše volim. Dišem i stvaram. 

Hej, Branka, Branka, tko je kriv zbog našeg rastanka?

Hahahahahha, hm,...da. Soundrack mog odrastanja. Sve moje prijateljice; Danijela, Tamara, Ivana su imale Olivera, Novkovića i Parni valjak iza svog imena. Ja sam imala Tomu Zdravkovića. Meni kao klinki pubertetliji not cool. Danas, so cool. Imam pjesmu... eeeej!!

---

---

Fotke: Privatna arhiva
Facebook stranica: Branka