|
Dominika smo posjetili u Space Shuttleu kojeg dijeli s još dvoje prijatelja umjetnika i gdje svi zajedno ili svatko za sebe stvara svoje radove. Prostor i atmosfera su nam se jako svidjeli pa smo ostali i dulje nego što je planirano, a bome ni razgovor nije bio loš! O čemu smo sve pričali? O počecima u Primijenjenoj, iskustvima s Akademije likovnih umjetnosti, popularnosti ilustracije, sanjarenju, Švedskoj, izradi najvećeg murala u Hrvatskoj... Sve to i još više piše vam malo niže, a da ne ostane sve samo na riječima obavezno pogledajte i neke od ilustracija ovog talentiranog mladog slikara.  Bok Dominik! Već se dugo baviš umjetnošću, jesi li se za taj put odlučio u srednjoj školi kada si upisao Primijenjenu ili si odmalena imao neku kreativnu crtu i želju za izražavanjem? Kao klinac sam htio biti paleontolog jer sam gledao Jurassic Park i činilo mi se jako uzbudljivo kako paleontolozi otkopavaju kosti dinosaura, ali kasnije je ta želja utihnula pa sam jedno vrijeme htio biti kuhar. To je tako kad si dijete, želiš biti sve. Sve za što zapneš, zapeo si s razlogom, ali više manje bi sve. Čak ni u srednjoj ne znaš još točno što želiš, a tko zna i sada... Možda postanem biciklist zato što mi je to fora. Za Primijenjenu volim reći da je to moja osnovna škola zato što sam tu počeo osjećati: Ok, to je to! I što se tiče kruga ljudi i posla koji radim, cijeli taj proces. Odlazak na Akademiju nakon srednje je bio nekakav logičan smjer. Kako si gledao na svoj rad u vrijeme upisa Akademije, a kako gledaš sada kada si diplomirao? U to vrijeme sam mislio da ću biti najbolji crtač na svijetu. Bio sam strašno pametan, imao sam odgovor na svako pitanje u vezi umjetnosti i znao sam pričati satima o tome kako treba izgledati crtež, imao sam ambiciju da postanem tehnički najmoćniji umjetnik ikada kome će svatko reći: eee vidiš, ovaj lik! Danas bih i dalje to isto htio (smijeh), ali na drugi način, malo sam prizemljeniji što se toga tiče. Postao si realniji s vremenom? Da, nekako sam se usporio. Moram istaknuti da mi se najveća promjena dogodila na trećoj godini, na Akademiji postoje mentorske klase, a prve dvije godine su opće. Prve dvije sam radio isto što i u srednjoj, najdraži motiv mi je bio portret, studije glave, anatomija. To sam ponavljao dosta mehanički i bez puno promišljanja. Na trećoj godini sam došao u klasu primijenjene grafike s naglaskom na ilustraciju. Tu sam se prvi put susreo s problemima koje zbilja nisam znao riješiti. Ako se cijelo vrijeme baviš nečime što je tvoj interes i ne izlaziš iz toga, ti si u svojoj comfort zoni i tu si spretan, ali izvan toga... Kada ti netko kaže npr. „Ajde napravi mi plakat za suvremeni ples.“, onda imaš problem jer ti si lik koji samo zna crtati glave.  Znači misliš da je važno da se čovjek, bez obzira na to čime se bavi, treba ponekad baciti u nepoznato? Ako želi. Za mene je to bila velika promjena jer sam počeo razmišljati o metafori. Kako crtački prikazati da sama poruka bude jasna. Za mene je dobar crtež spoj dobre ideje i vještog crtanja. Ne sviđa mi se sada kako ovo objašnjavam, ali doći će mi. Evo zato se bavim crtanjem, a ne pisanjem. Dosada smo kroz intervjue došle do zaključka da su ilustracije dosta popularne, kako to objašnjavaš, što se ljudima sviđa kod ilustracija? Brze su, lako su čitljive. Vizualno su zanimljive i u njima ima puno crtačkog karaktera. Postoji puno mladih autora od kojih svatko ima vlastiti rukopis, istina je da jedni utječu na druge i da se to može prepoznati , ali to je normalno. Teme kojima se ilustratori bave ih čine zanimljivima pored crtačkog stila. Moje mišljenje je da je ilustracija isto što i slikarstvo, samo što je danas puno prisutnija. Ilustracija je primijenjena umjetnost i danas je jednako popularna kao što je prije bilo čisto slikarstvo. Ilustracija dobiva na popularnosti zbog svoje primjenjivosti. Internet puno utječe na sve, ti samog sebe možeš promovirati. Objavljuješ li negdje svoje radove? Imam Instagram, to mi je najdraža društvena mreža. Instagram je samo 'the good stuff' naravno da ima svega i svačega, ali tu ljudi stavljaju informacije koje su većinom njihove i to je dobro. Koji je najčešći motiv tvojih radova, za koji rad ili seriju radova bi rekao da se ljudima najviše sviđa? Karta Švedske, za sada. Kad sam ju radio to mi je bio najveći papir na svijetu, a sad kad ju pogledam: 'Kak je mala!' To mi je najveći rad dosada na kojem ima toliko puno elemenata i najviše mi zapravo daje poticaja da budem bolji.  Na Švedsku si dosada najponosniji? Pa da. Pogledam na rad i sjetim se kako sam ga predugo radio (dva mjeseca), sjetim se s čim sam se najviše mučio, tehničke stvari. Npr. bilo mi je lako crtati brodove, ali mi je sve na kopnu bilo teže. Sada kada gledam na to, pomislim: 'Ok, ako si ovo uspio, koristi to i za svaki sljedeći rad, budi bolji, brži...' Podsjeća me na količinu pažnje koja je bila potrebna i to sada primijenjujem na druge radove, taj dio me čini ponosnim. Inače, s radovima nikada nisi do kraja zadovoljan, a to ne bi bilo ni dobro. Ako za neki rad pomisliš da si postigao savršenstvo, gotov si. Ako mi se to desi, možda bolje da odmah krenem s biciklizmom. Pričaj nam o suradnji sa Stipanom Tadićem na muralu na Zagrebačkoj aveniji, koja su ti najbolja sjećanja na to iskustvo? To je bilo kul. Bilo nas je ukupno petero: Martin Hrastić, Lav Paripović, Damir Sobota, Stipan i ja. Stipan je dobio taj posao, razradio je jako puno skica i mi smo mu pomagali. Za vrijeme stvaranja murala smo dodavali i svoje ideje, nas petero zajedno funkcionirali smo kao jedan organizam. Najdraže mi je u cijelom procesu to što smo nešto više od mjesec dana bili vani na gradilištu s radnicima i to je fakat dobro iskustvo. Nalazili smo se ujutro oko 9 u Mcdonald'su u blizini i kao u Tarantinovom filmu sjedili u krugu, pričali o tome što ćemo raditi ili o nečemu nevezanom. Poslije smo kretali s radom na zidu i to je trajalo dok nebi pao mrak. Stipan i Martin su kasnije ostali raditi interijer, nekoliko murala u uredima i to je trajalo još otprilike tjedan dana. Meni je to bio prvi zid, nikada nisam radio mural i odjednom surađujem na najvećem muralu u Hrvatskoj. To je dobro. (smijeh) Čini ti se u nekim trenucima kao da ne crtaš nego samo krečiš zidove. Bilo je tu zanimljivih trenutaka, snalazili smo se, morali smo naučiti kako voziti dizalice, trebali smo se nositi s tim da su nam majstori krali dizalice jer moraju postaviti cijevi na drugoj strani. Ali na kraju smo sve uspjeli završiti taman do zadnjeg dana i to te ispuni. Gdje su ljudi dosada mogli vidjeti tvoje radove, planiraš li uskoro možda samostalnu izložbu? Planiram ove godine svoju prvu samostalnu izložbu. Izlagao sam grafike koje sam radio na Akademiji u Ksetu na Artcousticu s bendom Porto Morto, ali to ne bih spominjao kao nešto jako bitno. To je više bila suradnja s dečkima iz benda, naglasak je ipak bio na samoj svirci jer to je birc, a ne galerija. Nisam se dosada osjećao kao da imam cjelinu s kojom bi mi se bilo ugodno predstaviti, ali doći će i to. Neka se dogodi zbog radova, ako ću imati nešto za što mislim da bi bilo dobro pokazati ljudima. Iskreno, nemam u sebi želju raditi izložbe radi izložbi. Većina stvari koje radim otkada sam diplomirao su ilustracije za knjige ili suradnja s arhitektima gdje radim po narudžbi i osjećam se ugodno zasada. Ako si crtač, ne znači da uvijek moraš raditi svoju poetiku.  Jesi li stalno u procesu stvaranja, čak i kada fizički ne radiš razmišljaš li uvijek o tome što će biti sljedeće? Razmišljam stalno, ali ne radim stalno. Imam neke ideje koje su još uvijek samo u glavi. Ali o idejama valja pričati samo kad su realizirane jer inače samo širiš tu energiju i već si ju podijelio kroz priču, umjesto da si ju usmjerio na rad. To mi se znalo dogoditi, imam super ideju i jako sam nabrijan na to, želim podijeliti mišljenje s ekipom i na kraju mi se uopće to više ne da. Ubiješ ideju. Da možeš promijeniti jednu stvar u društvu/svijetu, što bi to bilo? Ovo je jedno od onih miss universe pitanja kad se misice pigaju jer ne znaju što bi rekle u 20 sekundi na pitanje na koje se ne može ozbiljno odgovoriti u tako kratkom roku i onda im se ekipa smije. E to bih promijenio, da se ekipa suzdrži od podsmjehivanja općenito. Misice sam uzeo samo kao primjer. Evo to je moj „brzi“ (smijeh) odgovor. Postoji li osoba (ili više njih) kojima možeš zahvaliti na dosadašnjem radu, na poticajima i motivaciji? Ima ih puno, puuuno. Tko je bio prvi koga bi izdvojio? Zapravo, istina je da svi najbliži prijatelji s kojima se družiš, družiš se s njima iz nekog razloga, ne provodiš vrijeme s njima slučajno. Bilo je i profesora i prijatelja koji su na mene ostavili važan dojam. Kronološkim redom, u Primijenjenoj sam imao dvojicu prijatelja koji su na mene najviše utjecali, to su bili Sven Kovačević i Tomislav Ladišić. Stalno smo nešto radili i trudili se samoinicijativno napraviti projekte, a neke smo uspjeli i realizirati. S njima se danas ne čujem puno, ali kako sam došao na Akademiju opet sam upoznao zanimljive ljude, od već spomenutih s kojima sam radio na muralu, svi su oni izuzetno pametni dečki koji puno rade i s kojima sam znao imati puno dobrih, poticajnih razgovora. Sve što učiš, učiš od ljudi prema kojima ideš, netko te privuče. Puno savjeta kojih ću se uvijek prisjećati sam dobio od Stipana.  A od profesora? S Akademije treba izdvojiti Svjetlana Junakovića koji mi je bio mentor i najbitniji profesor. Jednostavno mi je uspio reći: 'Kaj radiš?' Iako je niži čovjek, ja ga gledam odozdo dok on stoji na hrpi knjiga koje predstavljaju njegovo znanje. Puno sam pokupio iz njegovog rada i načina razmišljanja. Kako odrediš granicu nečijeg utjecaja na tebe, a da se to ne pretvori u imitaciju? Napraviš puno crteža, skužiš da crtaš kao netko drugi i zbediraš se. Nakon toga možeš krenuti ispočetka. Možeš izaći van i popiti piće s bilo koja tri umjetnika, tko bi to bio? David Hockney, Van Gogh – samo tu ne znam, vjerojatno bi se jako napili, ali on mi je zanimljiv i s one radničke slikarske strane i s romantične strane, jako je zanimljiv na sve strane. I na kraju Tom Waits, čini mi se da bi s njim mogao voditi dobar, opušten razgovor. Volim njegov humor koji je smiren, točno se osjeti kada te netko baš pokušava nasmijati ili kada mu to dođe prirodno. Što misliš o street artu? To je najbolje!  Jesi li zadovoljan svojim dosadašnjim radom? Planiraš li sve unaprijed ili si više opušten tip osobe? Ja često i prečesto sanjarim što rezultira time da mi kroz sanjarenje prolazi vrijeme i onda kada pogledam iza sebe skužim da sam mogao više napraviti. Znam se uhvatiti u trenucima prokrastinacije; kao htio bi nešto, ali jednostavno si bez veze, ali onda se osvijestim u jednom trenutku. I u svoj toj nespretnosti mislim da ipak na kraju stigneš na mjesto o kojem si sanjario, možda u malo drugačijem obliku. Ako o nečemu puno razmišljaš, vjerojatno ćeš i svoje djelovanje usmjeriti prema tome da tamo i stigneš, na primjer kroz razgovor ti se može otvoriti nekakva mogućnost ili prilika koja te dovede do određene situacije. Jesam li jasan? Malo sam ovo iskomunicirao kao splašena misica. Još nam za kraj reci nešto o ovom odličnom prostoru, koliko vas ovdje radi i kako to funkcionira? Nas je tu troje, a prostor zovemo Space Shuttle zato što je to prvo što je Martin rekao kada smo ovdje stigli i to nam je bilo baš dobro pogođeno. Zalijepili smo i vani naljepnicu da svi vide i znaju da je ovdje Space Shuttle. Svatko radi svoje, a na nekim stvarima i surađujemo, znate već kako to ide. I ovdje je zabranjeno psovanje? Da, ali tu i tamo netko sjebe.
0 Comments
Leave a Reply. |
Pročitajte još
Skinny Chick Travelling: Svijet je sjebano, ali lijepo mjesto kojeg želim istražiti koliko god mogu
Archives
November 2017
|
RSS Feed
