Andreu Tintor smo prvotno zamijetili zahvaljujući njezinom blogu Razlivena tinta, a kasnije nas je osvojila i svojim ostalim hobijima. Naime, Andrea je 22-godišnja zaljubljenica u knjige, glazbu i filmove, studentica kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a voli i životinje, posebice mačke. Kaže da nikako ne voli poznatu izreku kako život počinje izvan zone komfora zato što je za nju život ovdje i sada. Dodaje i kako je alergična na ravnodušnost i površnost, a osvojiti ju se može buketom suncokreta. Blog je pokrenula s idejom stvaranja prostora pozitivne energije koji će obuhvatiti iznošenje ideja, kreativnosti i kritičkog mišljenja. Očito je da si imala nešto za reći ovom svijetu kada si odlučila otvoriti blog, ali zanima nas kako čovjek odluči reći samom sebi kad je vrijeme za nešto veće od Facebook statusa, O čemu je bio tvoj prvi post? Oduvijek sam se voljela izražavati i otvoreno reći što mislim. Facebook statusi su mi postali prekratki kada bih naišla na neku društvenu pojavu i/li događaj o kojoj sam htjela pisati, pa bih natipkala status, pročitala ga par puta i na kraju – izbrisala jer sam mislila da nitko ne dijeli moje mišljenje ili „zašto bih pametovala i maltretirala ljude s tim“. Postepeno sam se oslobađala tog straha i bilo je vrijeme za nešto poduzeti te je tako i počelo pisanje na blogu. Tadašnji prvi post na blogu Logolepsy bio je djelomično o Seks i gradu i vezama, djelomično o meni. Neko vrijeme sam prestala pisati vlastiti blog, ali sam bila aktivna drugdje. U tom vremenu sam se više izgradila, shvatila sama sa sobom što želim od sebe i bloga te je tako nastala Razlivena tinta. I sam naziv za mene je osoban i u blog je indirektno utkana moja priča. Prvi post na novom blogu sam nazvala Pisanje je – sloboda i u njemu je opisano preispitivanje sebe od srednjoškolskih dana do danas. Tvoj blog je prije svega jedna velika kreativna škrinja svega i svačega. S čime si krenula? Što si očekivala od sebe i svog bloga? Što se od tada promijenilo? Kada sam krenula s pisanjem Razlivene tinte htjela sam stvoriti kreativno utočiste, no i mjesto konstruktivnih kritika društvu u kojem živimo. Studirajući kulturologiju volim sagledati sve uglove nekog kolektivnog stava te ne vjerujem svemu što vidim i/li pročitam. Ideja je nastala da taj kreativni i kritički um ostane otvoren progovarajući o temama o kojima se nema prilike često susresti u današnjim medijima. Od sebe očekujem puno i nekad smatram da je to mana, preforsirati se u želji za napretkom i uspjehom. Prvenstveno se to očekivanje svede na posvetu radu, bilo čitanju knjige, blogu ili nečemu drugom. Strastvena sam i znatiželjna osoba koja se boji da u ovom životu neće stići naučiti sve što ju zanima pa se maksimalno potičem da se aktiviram na što više područja. To sam ostvarila kroz redovito pisanje i maksimalan angažman oko bloga mi pruža sreću. O čemu najviše voliš pisati? Ideje za pisanje mi dolaze spontano. Nekad započnem pisati na prvom papiru koji mi dođe pod ruku, nekad se isključim i promatram ljude osluškujući njihove priče, posebice u javnom prijevozu ili kafićima. Možda će netko to smatrati nepristojnim, no osobno smatram da je okolina prepuna zanimljivih priča i anegdota koje je potrebno ispričati. Nemam omiljenu temu, no svoje tekstove volim prožeti ohrabrenjem i emocijom, da nije sve crno ma koliko nam se činilo u tom trenutku te da, koliko god klišejizirano zvučalo, na kraju sve bude bolje od očekivanog. Javljaju li ti se čitatelji? Imaš li neko iskustvo koje bi voljela podijeliti s nama? Javljaju se, često pohvalama kako znam prenijeti emociju ili da baš pogodim temu o kojoj se tek šuška na kavama. Mnogi blogeri i poneki pisac dijeli poruke podrške svojih čitatelja, no meni su takve poruke intimne. Iz saznanja da je poruka namijenjena isključivo meni ona predstavlja dozu poštovanja prema mom radu te time gradim odnos povjerenja s čitateljima. Jedna poruka s pohvalom mi je posebno draga, a to je da je moj blog jedno lijepo intelektualno štivo koje se dugo čekalo i to je sve što mogu reći na tu temu. Surađivala si / još uvijek surađuješ s portalima Ja sam, Narativa i Čitaj me, kako je došlo do tih suradnji? Zašto baš ti portali? Do nekih suradnji je došlo jer su mene tražili, a na neke sam sama poslala mail sa sadržajem „ja bih pisala“. Nije išlo baš doslovno tako, no iako će neki pomisliti da je to nemoguće našla sam portal koji me zanimao, htjela sam proširiti svoju pisanu riječ, ponešto naučiti i sama sam se javila. Da, zapravo je tako jednostavno – tko traži priliku, taj ju i nađe. Kad sam počela pisati bila sam izgubljena i odlučila sam preuzeti inicijativu. Ja sam je portal koji nudi nešto drugačije, prostor gdje se svatko može izraziti bez cenzure, a Narativa i Čitaj me su portali koji njeguju knjige i pisanu riječ te sam bez razmišljanja odlučila iskoristiti priliku i pisati na njihovim stranicama. Među tvojim tekstovima naišli smo na nekoliko na temu feminizma. Kako to? Jesi li ti feministica? Misliš li da činjenica da se danas o pravima ženama priča više nego ikada znači da smo napredovali kao društvo? Od malih nogu sam odgajana da se zauzmem za sebe i svoje stavove, ne podilazim mogućim manipulacijama, postanem samostalna te ne ovisim o drugima (tko god ti „drugi“ bili). Smatram se feministicom koja se želi boriti protiv spolnih i rodnih neravnopravnosti, no ne upirući prstom u tzv. izvor problema već potičući otvoren dijalog i sinergiju djelovanja. Nisu ni sve žene ravnopravne niti svaka stavka feminizma obuhvaća sve žene u praksi (primjerice žene u korporacijama nisu jednake ženama u Africi). Upravo iz tih razloga potrebno je otvoriti taj prostor dijaloga jer mnogo žena bježi od tog pojma „feminizam“, no ne žele biti uskraćene za svoja prava. Nekad mi se čini da se doista više priča i da ta buka u suštini donosi premale pomake u odnosu na globalno razvijeno društvo i vrijeme u kojem živimo. U opisu tebe kao autorice tekstova na portalu Ja sam stoji da si „entuzijastično-opsesivna s javnim osobama i njihovim nastupima“. Koje bi javne osobe izdvojila kao najdraže i što to uopće znači? Pratiš li opsesivno sve događaje gdje se pojavljuju javne osobe? Vidiš li se kako jednog dana radiš, primjerice intervjue s tim istim osobama? Ja sam jedna od onih osoba koje prate sve Grammyje, Oscare i slične manifestacije, no ne radi ocjenjivanja odjevnih kombinacija već indirektnog slavlja tuđeg uspjeha. Kako je moj rad usko povezan s medijima ne mogu pobjeći od utjecaja tuđeg rada i već afirmiranih književnika, glumaca... Javne osobe kao najdraže? Trenutno Tom Hardy! Nakon filmskih uspješnica od prošle godine Tom je napokon dočekao vrijeme kada je njegov trud i rad prepoznat, a zanimljivo mi je i kako se odjednom stvorio medijski hype oko njega. Od ostalih meni dragih na svjetskoj razini mogu izdvojiti Macklemorea i Beyonce, Jo Nesbøa. Od hrvatskih javnih osoba posebno su mi drage dramaturginja Tena Štivičić, književnica Ingrid Divković i scenaristica Jelena Veljača. Definitivno imam želju jednog dana popričati s njima, no ono što me posebno inspirira kod mnogih, tzv javnih osoba proučavajući njihov rad, je saznanje da svatko s dovoljnom željom i upornošću može ostvariti svoje snove, a to je ujedno moja životnih filozofija; od svakoga naučiti ponešto, primijeniti u svom životu, radu i ne odustajati od svojih snova. Što to ima u mačkama, kavi i francuskom? U mačkama je sve. Mačka je kućni ljubimac s kojim sam odrasla i imam tu emotivnu privrženost tim životinjama. Kavu obožavam, a još više ritual njenog ispijanja u prepunom kafiću dok je Francuska posebna priča. Za petnaestak godina vidim se negdje u Parizu, nekim francuskom vinogradima gdje ću uživati u prirodi i pisati. Vjerujem da je to moja obećana zemlja. Fotka: Think Croative Imaš li većih planova vezanih za svoje pisanje? Nešto poput izdavanja knjige ili rada na nekom časopisu, novinama, nešto treće ili ti ipak najbolje leži ova online platforma i želiš se ovdje zadržati? Imam, izdavanje knjige mi je prioritet. Iako svatko može napisati knjigu, bitno je ono što u njoj piše, koja je poruka poslana te tom činu pristupam polako. Ne želim se ograničiti samo na pisanje bloga i online forme pisanja. Najveći san, odnosno cilj, mi je napisati knjigu, po kojoj će biti snimljen film koji bi kvalitetno prenio emocije knjige jer su takvi filmovi zaista rijetki. Vjerujem u sebe i nema te forme kojoj se ne bih mogla prilagoditi. Na kraju krajeva, i život je eksperiment. Misliš li da se od pisanja može živjeti? Može, ali ne u Hrvatskoj i ne na klasičan način samo izdavanjem knjiga. Tržište rada je danas globalno i interdisciplinarno te se tome treba prilagoditi. Nema cjeloživotnog posla, nema struke i nema nepotrebnih znanja. Danas je idealno vrijeme kada se može sve pretvoriti u respektabilan posao i karijeru. Jesi li razmišljala o tome da počneš pisati na engleskom i proširiš krug čitatelja? Priznajem, jesam, no ne odmah. Volim da stvari idu svojim tokom i vjerujem da će za pisanje na engleskom isto doći pravo vrijeme. Prvo bih se voljela posvetiti pisanju knjige, obuhvatiti još neke teme koje samo regionalni mentalitet shvaća, napraviti neku promjenu u bližem okruženju kako bih se mogla usmjeriti napretku na ostalim područjima.
0 Comments
|
Pročitajte još
Skinny Chick Travelling: Svijet je sjebano, ali lijepo mjesto kojeg želim istražiti koliko god mogu
Archives
November 2017
|