Glazbenik koji je Zagreb prije četiri godine zamijenio Ljubljanom ispričao nam je ponešto o svom životu. Njegovo ime predstavlja pristupačnu i interesantnu osobu od koje se puno toga može naučiti, osobu koja voli puno, puno pričati, voli čušpajz i renesansu muziku, osobu koja smatra da je "svako mjesto je moje mjesto pod zvijezdama – na kraju krajeva zvijezde vidiš s cijelog planeta". Počastite se sjajnom čašicom razgovora s Tinom Cugeljom! Fotka: Jure Goršič Prije 4 godine zamijenio si Zagreb s Ljubljanom, kako se to točno dogodilo? Zapravo se sve odvilo vrlo brzo – u ljetu 2011. sam bio na seminaru gdje sam upoznao sadašnjeg mentora na Akademiji, nakon kojeg mi je tadašnji mentor predložio da s njim i nastavim raditi u Ljubljani. U ožujku 2012. sam se prijavio na prijemni, u lipnju istog položio i puf – hrpa kafkijanske birokracije i četiri godine su iza mene. Gdje je započela tvoja ljubav za glazbom i sviranjem? Teško je reći. Glazbi sam, unatoč tome da ne potječem iz obitelji profesionalnih (ili uopće amaterskih) glazbenika, oduvijek težio i uvijek je bila oko mene direktno ili indirektno, što kroz rekreativno slušanje već neke popularne glazbe, to kroz pjevanje u zboru, a potom i najdirektnije – u glazbenoj. Ljubav za sviranjem sam morao malo tražiti, a najteže mi je reći kad sam je našao (i jesam li uopće?). Neka, tada (vrlo) impulzivna, ideja za sviranjem se je u meni probudila vrlo kasno za glazbenika, i to u dvanaestoj godini (generalno se s učenjem glazbe može početi i u vrtićkoj dobi, dok većina počne s polaskom u općeobrazovnu školu), kad je kolega iz razreda donio promotivne letke iz glazbene škole, a ja sam izričito htio NEŠTO svirati. Potom je počela mala borba (borbica!) s discipliniranjem vlastitoga uma koji je tada prolazio kroz burne pubertetske promjene, a ta mala borba i dan-danas nije gotova (svako toliko se uhvatim trošeći dragocijeno vrijeme). Istinski sam zavolio sviranje, teška srca priznajem, tek na Akademiji, dok mi je prije upisa zapravo bila poprilično velika muka sjesti i vježbati ljestvice tri sata. Sad u istom uživam. Okej, ponekad i dalje ne, ali borbica traje. Fotka: Goran Antlej Misliš li da je danas obrazovni sustav prilagođen umjetnicima koji se žele razviti u svome smjeru? Današnji umjetnički obrazovni sustav svakako ima svoje prednosti, iako je njegov veći dio zapravo ispunjen manama – nastavnici se uglavnom, čast iznimkama, slijepo drže planova i programa koje predviđa(ju) ministarstvo(a), a koji zapravo koče mlade pojedince da se razviju u umjetničkog pojedinca. Često se zna dogoditi da cjeloviti srednjoškolski program za, recimo glazbenike, ispušta ključne dijelove znanja, koji bi nam uistinu koristili kao pojedincima, ali o tome nekom drugom prilikom. Nikako ne treba ispustiti iz obzira da je zapravo sve moguće, pa tako i umjetnički razvitak u takvom sustavu. Ima li netko koga bi u cijeloj priči nazvao mentorom i posvetio mu dio svog uspjeha? Moja oba mentora za trombon, prof. Vladimir Janušić u osnovnoj i srednjoj glazbenoj školi, te red. prof. mag. Dušan Kranjc na Akademiji, su dvije osobe kojima nikad neću prestati biti zahvalan na kvaliteti znanja, količini istoga te načinu na koji su mi ga prenijeli. O dijenjenju uspjeha, kao i o mnogočemu drugom (ha!), imam određeno mišljenje – isto kao što sam za neuspjehe kriv sam, jer kakav bih bio čovjek, kad bih za vlastiti neuspjeh okrivio nekog drugog, tako sam i za sve svoje uspjehe jednako tako zaslužan, ili kriv, ja. Mentori u priči o uspjesima imaju vrlo važnu ulogu, jer kad ne bi bilo njih, ja vjerojatno ne bih znao svirati kako sviram danas, a bez te vještine ne bih dosegao uspjehe. Što se tiče koncerata – jesi li imao samostalni koncert ili neki koji bi izdvojio kao najdraži? Samostalnih (odnosno solističkih) koncerata i, njima jednako vrijednim, recitala sam imao nekoliko, i svi su mi bili vrlo dragi, budući da sam se na njima, pozor, egoistična izjava, osjećao odlično. Drag mi je solistički koncert s orkestrom Akademije u Slovenskoj filharmoniji u veljači 2013. godine, drag mi je i recital s čembalistom i orguljašem izv. prof. Egonom Mihajlovićem u sklopu ciklusa Glasbeni samovar u studenom 2015. koji sam u potpunosti odsvirao na povijesnom trombonu; a kad bolje razmislim, zapravo mi je svaki drag, zbog neopisivog, doduše uvijek različitog, osjećaja na pozornici te, doduše uvijek različite, glazbe same. Upravo iz tog istog mi je bio odličan koncert prije nepunih tjedan dana u porečkoj Eufrazijevoj bazilici s ansamblom za staru glazbu Responsorium – bilo je naprosto prekrasno! Fotka: Marta Mršić Kakve pripreme imaš prije koncerata, imaš li neke rituale? U potpunosti - ne. Trudim se biti odmoran, smiren i opušten, iako mi ponekad uistinu odgovara odsvirati koncert poslije napornog i stresnog dana u kojem skakućem od točke A do točke (umetni slovo) preko (umetni slovo), jer se zapravo tako lakše opustim. Možeš li se opustiti još više ako si već opušten? Svaki koncert ima svoju pripremu, rekao bih. Koja su najveća imena s kojima si radio i s kim bi volio raditi u budućnosti? Bio sam na uistinu mnogo seminara (majstorski tečaji sviranja trombona) na kojima sam radio s odličnim trombonistima, poput svjetski znanog Branimira Slokara, potom Jacquesa Maugera, Michela Becqueta, Dietmara Küblbocka, Jonasa Bylunda, Mikea Svobode te Iana Bousfielda, dok sam na području povijesnoga trombona zasad radio sa samim velikanima te probisvijetovima toga instrumenta: Charlesom Toetom, cinkistom Bruceom Dickyjem te Adamom Woolfom te komornom skupinom Caecilia-Concert. A za budućnost... za budućnost zapravo ne znam. Puštam se iznenaditi. Kada uspoređuješ Hrvatsku i Sloveniju gdje se više cijene glazbenici/muzičari/umjetnici? Vjerojatno se od mene očekuje, iako se kaže da se ne očekuje ništa, odgovor kako je u Sloveniji bolje. Zapravo, situacija na cijelom području bivše(ih) Jugoslavije(a) je zapravo slična, ako ne i ista – u svakoj se državi umjetnici bore za prihvaćanje i opstanak uz manja odstupanja od države do države (ako kao apsolutnu suprotnost povučem paralelu između Slovenije i Makedonije). Priznajem, ponekad mi se čini da je lakše doći do nekog kulturnog dostignuća u Sloveniji, ali to je, vjerujem, izuzetno subjektivna slika situacije, budući da ne znam kako je biti umjetnik u Hrvatskoj, jer to već par godina, tehnički gledano, nisam. Istinski vjerujem da se do kulturnih dostignuća, recitala, koncerata, festivala i ostalog djelovanja koji obavljaju glazbenici i umjetnici, da doći u svakoj državi, samo treba naći put i osobu koja će biti spremna na, često financijski, kompromis. Što se tiče samog odnosa do glazbenikâ je situacija ponovno dosta slična – glazbena kultura je u svim narodima (balkanskoga poluotoka) iskonska, odnosno seže od početaka naroda, tako da smatram da su i glazbenici uvijek bili cijenjeni dio društva. Priznajem, možda se ipak u današnjem svijetu osjeća minimalna alienizacija glazbenika te umjetnika uopće, koja je zapravo rezultat prijašnje (čitaj u stotinama godina) elitizacije glazbe (umjetnosti). Je li Ljubljana tvoje mjesto pod zvijezdama? Svako mjesto je moje mjesto pod zvijezdama – na kraju krajeva zvijezde vidiš s cijelog planeta. Unatoč tome se zasad nadam da ću nakon studija u ljubljanskoj kotlini istu zamijeniti sa švicarskim Alpama i obalama rijeke Rajne, te iz tog kutka planeta nastaviti gledati iste, a potom – tko zna na koju će me obalu more nanijeti. Fotka: Marta Mršić
0 Comments
Leave a Reply. |
Pročitajte još
Skinny Chick Travelling: Svijet je sjebano, ali lijepo mjesto kojeg želim istražiti koliko god mogu
Archives
November 2017
|