Kao prvo, Marija piše - njene tekstove redovito možete pratiti na stranicama Centra za kreativno pisanje, objavljivala je radove na različitim portalima, pobjeđivala na natječajima i sprema se objaviti zbirku priča, ali bez obzira na sve ne smatra se jednom od 'jedinstvenih pahuljica' iz svijeta umjetnosti. Kao drugo, trenira klasični balet i trbušni ples koji su joj, kako sama kaže, pomogli u održavanju discipline. Ovo je samo kratki presjek glavne radnje intervjua, ali potrebno ga je cijelog pročitati kako biste dobili odgovore na pitanja tko je #ShiftShaper, što je antirecenzija, kako se u ovoj priči našla slikarica Frida Kahlo. Ono što nas na početku zanima je tvoje pisanje i blog kojeg smo pronašle preko stranice Centra za kreativno pisanje. Kako si se ti tamo našla i kako funkcionira škola kreativnog pisanja? U Centru sam se prvi put našla nakon što sam osvojila prvo mjesto na Metafora natječaju za kratku priču u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora. CeKaPe svake godine sponzorira natječaj i tako su me dopremili na Ljetnu školu pisanja gdje je počelo jedno dugo prijateljstvo. Školu kreativnog pisanja je utemeljila Sanja Vučković i ideja je bila stvoriti mjesto za okupljanje ovakvih čudaka poput mene koji pišu i čitaju i loptaju se idejama kao ping-pong lopticama koje dobacujemo jedni drugima na radionicama i druženjima. Tko je #ShfitShaper i kako je nastao? #ShiftShaper je naglo rođen, toliko naglo da mu još uvijek ne znam spol – nekada mu se obraćam kao njemu, a nekada kao njoj iako pišem iz prvog lica jednine ženskog roda. Naslov je izvrnuta riječ za "shapeshifting" koja označava sposobnost fizičke transformacije nekog bića, metamorfozu – ono što se događa gusjenici kada se pretvara u leptira ili vukodlaku za vrijeme punog mjeseca. Tvoji tekstovi su duhoviti, ali ne na onaj „trudim se svim snagama biti smiješna“ način i to nas je oduševilo. Koji ti je cilj dok pišeš - nasmijati, potaknuti na razmišljanje? Kako zamišljaš reakciju onog tko čita tvoje radova, ako ih uopće zamišljaš? Dok pišem, čitatelji su mi prioritet i zaista vas želim od srca nasmijati, no svako malo ubacujem reference na razne stvari, pojmove, članke i knjige, ne mogu si pomoći da ne podvalim nešto za daljnje promišljanje. Svaka me stvar asocira na onu iduću i volim svaki tekst, koliko god neozbiljan bio, začiniti konceptom kruga koji se zatvara tamo odakle je krenuo. Svaki tekst pokušavam pročitati očima osobe koja ga prvi put vidi. Prije mi je za to trebao odmak od nekoliko dana, sada to mogu dobiti istog podneva. Bilo koji autor se mora moći odvojiti od teksta da bi mogao zamisliti reakciju čitatelja. To radi svatko tko piše – seminar za fakultet, članak za novine ili power point prezentaciju za radni sastanak, no projekcija dojma koji ćemo ostaviti na publiku je jako zeznuta stvar. To je malo psihologije, malo logike i puno pretpostavljanja. Često puta se desi da tekst meni mora prestati biti smiješan da bi nekome izvana bio dobar. Misliš li da je za umjetnika najvažnije da bude jedinstven i originalan, kako to postići? Ovdje se vodim Fight Club filozofijom i smatram da bi trebalo biti što manje "jedinstvenih pahuljica". Više rada, manje dizajniranja imidža je čarobna formula. Vanjski dojam ionako stvaraju publika, kritičari i kolege, svi samo ne autor djela. Mislim da umjetnik utječe na vlastitu produktivnost, a okolina na sve ostalo. Kada si počela objavljivati tekstove (online ili knjiga, svejedno)? Kakve su bile prve reakcije tvojih prijatelja, članova obitelji kada su pročitali nešto tvoje? Koliko ti znači ta povratna informacija, uzimaš i u obzir tuđe prijedloge, kritike? Prva prava objava mi je bila vezana za natječaj Metafora 2014. godine kada su iz Knjižnice Vladimira Nazora moju kratku priču poslali na omanju turneju, takav je barem bio osjećaj. Objavljivala sam u UBIQ-u, Knjigomatu, Proza Online portalu, Sferakonskom zborniku kratkih priča, Varaždinskim vijestima... dosta raznoliko. Onda je nastao i blog na CeKaPe-u pa sam paralelno sa svim tim pisala i zbirku priča "Noćne ptice" koja je trenutno u nekoj ranoj post-produkcijskoj fazi, ako se to može tako nazvati. #ShiftShaper je od samog početka izazivao pozitivne reakcije i nekako se za njega ne brinem. Za sve ostalo imam uži krug čitatelja koji prvi vide sve moje eksperimente. Često volim da to budu ljudi koji se ne bave pisanjem ili kritikom jer mi kao odgovor na pitanje "Kako ti se čini?" daju svoju sirovu reakciju koju nisu zamotali u diplomatske odnose. S druge strane, volim donijeti tekst na radionicu i pustiti da ju desetak ljudi skupa sa voditeljem izmesari. Nije toliko bitno jesu li reakcije loše ili dobre - ako ih je ponukalo da se glođu znači da sam taknula dobru žicu. Pitanje je samo koliko još treba peglati da izvučem ono što sam bila zamislila. Kritika uvijek pomaže – samo treba znati koju upotrijebiti, a koju zanemariti. Nekad ti nije potreban čitatelj ni kritika jer ti samo vrijeme može pomoći. Sve su opcije legitimne, ali na kraju uvijek volim čuti što netko misli i zašto. Što je antirecenzija? Antirecenzija je abortirana recenzija. Nadam se da nećemo zbog formulacije dospjeti na neku pro-life crnu listu pa da zaradite molitvene skupine ispred redakcije, ali najkraće rečeno, to je to. Htjela sam na blogu imati barem jednu stalnu kategoriju koja bi mi omogućila da s vremena na vrijeme napišem nešto o (domaćim) knjigama koje čitam na način koji nije omeđen pravilima kritike ili recenzije već je kao i drugi #ShiftShaper tekstovi lutajući narativ. Pustim knjigu da me sama asocira svojim sadržajem, ali i dogodovštinama koje s njom pod rukom imam u stvarnom životu. Kako bi u jednoj rečenici (može biti kratka ili dugačka i složena) opisala samu sebe? Iznenađujuće strukturirana. Možeš li nam istaknuti teme ili motive koji te najčešće privuku da nešto napišeš o njima? Bojim se da nemam čisti odgovor na ovo pitanje. Kad razmišljam o blogu, imam radnu datoteku u koju spremam bilo što što mi padne na pamet (obično puno toga) i onda povezujem krpice kad odredim naslov idućeg teksta ili bacim ako ipak ne funkcionira, recimo, ako je naslov preozbiljan za čudovište koje je #ShiftShaper postao. Nekada jedan paragraf postane cijeli tekst, nekada pospremim sve za sutra, nekada mi bude izazov kako povezati nepovezane crtice u cjelinu. Što se tiče proze, dovoljno je da naiđem na zanimljiv prizor, mentalnu sliku, na nešto što govori o odnosima među ljudima s time da imam tendenciju razmišljati vizualno. To je kao šahovska ploča na koju postaviš jednu, dvije, tri figure - čim su tamo imaš priču. Često pišem znanstvenu fantastiku, horor ili nešto između po šavovima žanra. Zanimaju me narativno i teoretski mjesta koja su "između", gdje smo složili granice percepcije da bi nataložili slijepe točke - ono što vidimo, ali se pravimo da nije tamo, možda na tragu Mary Douglas i njene knjige Čisto i opasno. Moj daleko najplodniji motiv je onaj what if? Što kada bi sve bilo isto osim ovog malog detalja? Što kada bi sve bilo drugačije a jedino ovo nešto isto kao i sada? Što kada na takvom i takvom nevjerojatno vjerojatnom mjestu postoji takav i takav lik, što kad bi mu se dogodilo nešto potpuno obično i on reagira skroz neočekivano? Što kada bi ovaj smiješan #ShiftShaper uzeo knjigu i ona ju ugrize za nos? Jesmo li u zemlji fantastike ili stvarnosne proze, možda je to još jedna blog avantura? Nikada neću saznati dok ne počnem pisati o tome. Prebacimo se sada malo na ples - kojom vrstom se baviš, gdje nastupaš? Kakvu ulogu izražavanje kroz pokret ima u tvom životu – u tome jednostavno uživaš, rješavaš se viška energije, nešto treće? Upravo to što ste rekle, mislim da je rješavanje viška energije moj primarni motiv. Treniram klasični balet i trbušni ples, a tokom godina sam probala i flamenco, pole dance, suvremeni, bollywood, ohrabrila sam se i za malo hip hopa tu i tamo. Ples mi je najviše dao kroz disciplinu koju zahtijeva da bi bio izvediv. U jednom periodu sam dosta nastupala. Koliko god je to lijepo, oduzima puno vremena i trenutno mi je draže zgusnuti se uz knjigu ili rukopis sa šalicom kave i svojom Mici u krilu. Prvo što smo našle dok smo te stalkale na internetu su fotografije na kojima poziraš odjevena i našminkana kao Frida Kahlo, molim te nam reci nešto više o tome! Osim toga, smatraš li Fridu kao jednu od najvažnijih umjetnica 20. st. svojim uzorom? Jednog dana mi je Dražen Tirić koji je autor fotografije javio da snimamo Fridu Kahlo. Moja najbolja prijateljica Ana Vrljić i ja smo vrisnule od oduševljenja i odmah se opskrbile monografijama koje su nas inspirirale za šminku i styling koji smo same napravile. Odjeću smo počupale iz vlastitih i tuđih ormara, škrinja, posudile, izmislile. Bio je to grupni rad i desila se totalna magija. Frida je meni bitna jer je u centar svijeta stavila fokus na samu sebe, na internalizaciju onoga što joj se dešava i to je radila kroz vlastiti stil slikanja. Govorila je o sebi umjesto da o njoj govore drugi. Dok smo pripremali to snimanje na neki čudan način sam što više pokušavala biti ona, skidala sam njene izraze lica i promatrala držanje tijela i način na koji ga nosi. Kojim se još „strašnim“ ženama diviš ili u njima možda pronalaziš inspiraciju? Divim se i inspiraciju crpim od žena kao što su Joyce Carol Oates, Alice Hoffman, Amanda Palmer, Rachel Brice, ali i hrpe žena koje poznajem i koje nisu ništa manje za divljenje samo zato jer su mi ovdje u Zagrebu i s njima se može pričati uživo. To su najprije Tomica Šćavina, Sanja Vučković, Milena Benini, Ksenija Kušec, Andrea Solomun, Asja Petersen, Sanja Baković. Jedno sasvim predvidljivo pitanje za kraj - budući planovi?
Imam dosta toga u planu, ali idem korak po korak u go with the flow duhu, razvijam stare ideje, dobivam nove i tražim zanimljive suradnje. Do idućeg susreta čitajte #ShiftShapera, uz kuhano vino i dobru vibru.
0 Comments
Leave a Reply. |
Pročitajte još
Skinny Chick Travelling: Svijet je sjebano, ali lijepo mjesto kojeg želim istražiti koliko god mogu
Archives
November 2017
|