Martina ima 36 godina, živi na relaciji Rijeka - Austrija pa za sebe u šali kaže kako je zapravo izgubljena između dvije zemlje i još se traži. No, nema razloga za brigu jer što se tiče kreativnog dijela života, Martina se tu već odavno pronašla i to na više područja (ima ih jaaako puno). Razlog ovog intervjua su Brkotvorine - mala kreativna radionica u kojoj mašti nema granica. Ono što se u toj radionici događa i 'proizvodi' navući će vam osmijeh na lice istog trenutka, a Martinine poruke mogu nam svima biti poticaj da se prebacimo u pozitivu, čak i kad nam u životu ne ide sve glatko. U slučaju da se kojim čudom barem malo ne razveselite nakon ovog razgovora - častimo vas pićem po odabiru! Je li ti oduvijek bliska ta sklonost prema stvaranju i kreativnom izražavanju ili si to otkrila usput, neplanirano? Mislim da je taj kreativni dio osobnosti oduvijek uz mene. Još od malena sam nešto ljepila, krpala, bojala, rastavljala (rjeđe sastavljala)... Pretpostavljam da je kod većine kreativaca priča slična. Ono, možda smo svi rođeni kao kreativci, pa za početak šaramo po zidovima i, ako imamo sreće, nakon našeg umjetničkog izražavanju po zidu, umjesto ukora, dobijemo na poklon bojanku, flomastere, plastelin i tako priča ne završi, već se nastavi. I zato, hvala mama, hvala tata i oprostite zbog zidova! Danas je priča slična, samo što su osim boja, ljepila,škara i zidova, u priču nadodani čekić, čavli i bušilica. I moj muž, kojemu padne roletna svaki put kada me vidi s bušilicom u ruci, jer jako dobro zna da to vodi ka jednom novom, super, genijalnom projektu. Osim spretnih ruku u igri s fimo masom, jesi li se okušala u još nekim kreativnim aktivnostima, imaš li još koji skriveni talent? Volim pisati, onako vesele pričice za djecu, ali i za odrasle koji njeguju tog gotovo zaboravljenog klinca u sebi. Npr., puno puta se dogodi da nakon što izmodeliram pločicu za ulazna vrata, za tu istu obitelj napišem i priču. To mi je fora i ispunjava me. Nemam baš uvijek vremena za to, ali kada imam, bude mi gušt napisati nekome nešto lijepo za uspomenu. Osim toga, uživam u uređivanju interijera, životnog prostora. Često pomognem prijateljima kada me pitaju za savjet, a sama sam se, kada bi bili u potrazi za stanom, uvijek odlučivala za prazne, nenamještene stanove, jer stvarno volim uređivati svoj životni prostor onako kako meni odgovara. To mi je baš super, volim detalje, osmišljavanje kako neki maleni prostor čim više iskoristiti. Zapravo, ja vam jako volim kada mogu od hladnih zidova stvoriti topli dom. Smatram da je to važno, barem meni. Volim i starim, odbačenim stvarima pronaći novu svrhu ili ih urediti, pa da opet budu iskoristive. I zato, osim što ćete me često naći u trgovinama s pilama, bušilicama i čavlima, susrest ćemo se i u trgovini za opremanje stana, a možda i pored baje za smeće u potrazi za najnovijim skrivenim blagom,hahaha. Što da radim, netko voli cipele i torbe, ja volim zavjese, police, ukrasne jastuke, polupane lončiće ... i čavle! E da, volim i kuhati. Kada su Brkotovorine službeno rođene i otkuda uopće ideja za ime? Jesu li ti se prijatelji i poznanici počeli javljati sa svojim željama što bi mogla napraviti ili nešto slično? Pred sedam godina, nakon udaje, promijenila sam prezime. I da ja sada vama nešto iskreno kažem (muž-puž, ti začepi uši), to moje novo prezime, Ćulibrk, nije mi baš bilo nešto super lijepo. A šta sad, iskreno kažem! I onda, u jednom mozganju kako bi se taj moj mali kreativni svemir mogao zvati, skužim ja kako moje prezime, osim što je skroz čudno, ima i skrivene brkove. Ću-li-BRK. Ta-daaa! To je bilo to! Tako je Martina zavoljela svoje prezime i tako su Brkotvorine dobile ime (ok, muž-puž, možeš sada odčepiti uši ). Brkotvorine su nastale kao moj odgovor, možda malo i inat, na neke zdravstvene probleme koji su me iznenadili. Zbog zdravlja sam se prestala baviti dotadašnjim poslom i malo pomalo, shvatila kako je to možda prava prilika da konačno krenem raditi nešto što istinski volim, nešto za što oduvijek znam kako nosim u sebi, ali nikada nisam imala hrabrosti to učiniti. Zapravo, taj zdravstveni problem me natjerao da počnem vjerovati kako je moguće svojim rukama, talentima i vjerom u sebe, barem pokušati slijediti svoj san. Da se razumijemo, nije to sada med i mlijeko, već samo želim reći kako se moj život, u tom trenutku, iznenada promijenio i natjerao je i mene da nešto mijenjam, da slijedim svoj san. I zbog toga vam se ja smatram izuzetno sretnom. Možda je to i zato što stvarno ne očekujem i ne tražim u životu neke spektakularne stvari, osobito mislim na materijalni dio, taj dio mi ne znači baš puno. Naravno, nećemo se lagati, svi mi moramo od nečega živjeti, ali vrlo je važno da ti lova i stvari nisu na prvom mjestu. Tada si nekako slobodan... Evo, zamisli samo da imaš brdo skupih stvari, a da nemaš nekog frenda, muža, dijete, s kojim ćeš to podijeliti. Ništa ti ne vrijedi to, ništa! Budeš kao Pale, znaš onaj iz priče „Pale sam na svijetu“... I tako, odo ja u filozofiranje, zaustavite me! Ostavila si nam dojam vesele, zaigrane osobe koja ne skida osmijeh s lica, jesi li baš uvijek takva? Koji bi bio tvoj recept za suočavanaje s životnim preprekama i problemima? Kako se najradije opuštaš? Jesam,vesela sam i pozitivna. Sigurno bi to moji najbliži bolje procijenili nego li ja, ali čini mi se da sam takva. I neeeee, nisam uvijek takva, budem vam ja svakakva. I to možete pitati moje najbliže. Zezam se, nemojte! Budem ljuta, tužna, nervozna, ma budem svašta nešto, ali mislim da je to skroz normalno. Ok, nećeš sada izaći na ulicu i lupiti čovjeka tavom po glavi jer si ljut, to nije normalno, ali dozvoljeno ti je da svoje osjećaje proživiš i izraziš. Važno je pronaći način kako i u teškim životnim situacijama ostati pozitivan, proživjeti sve te negativne osjećaje, proći kroz njih, ali onda se nekako ustati i krenuti dalje. Svatko ima svoj način „vraćanje na se“. Ja svoj gumb za vraćanje na „Martinovske postavke“ pronalazim u vjeri, obitelji, prijateljima, životinjama. Da, to nisam spomenula do sada, jako volim životinjice, super su mi. I volim se zavaliti na kauč, pokriti se točkastom dekicom, skuhati mamin čaj, zagrliti muža-puža i pogledati neku komediju, pročitati neku knjigu. To mi je super, volim to, to mi je opuštanje. Što ljudi najviše naručuju, koji su najčešći motivi? Vidjeli smo da radiš personalizirane okvire, pločice za ulazna vrata i sl., sugeriraju li ti oni kako žele da to sve izgleda ili ti to sama odrediš? Da, radim personalizirane pločice za ulazna vrata tj. „ Čudnovate pločice“, a osim pločica radim i „Čudnovate okvire“ (poput pločica za ulazna vrata, ali u formi okvira), konfete za vjenčanja, krštenja, natpise za dječje sobe, itd. Ali glavni zadatak ove brkate Martine je izrada „Čudnovatih pločica“ i „Čudnovatih okvira“. Nakon što netko izrazi želju da mu izradim pločicu, dogovaramo detalje. Obično osoba tj. Brkoljubac, ima neku osnovnu viziju svoje pločice i onda malo, po malo, kroz dogovor, dođemo do finalnog izgleda pločice. Sve ovisi što Brkoljubac želi. Npr. ako želi da izmodeliram ljude ili kućne ljubimce, tada mi pošalje slike osoba ili ljubimaca koje želi na pločici. Stvarno je moguće izmodelirati gotovo pa sve, ali ljudima volim naglasiti da ne mogu izmodelirati nešto što bi bilo kompletno van mog stila modelacije, npr., ako ti se ne sviđa izgled izmodeliranih ljudi na mojim ostalim radovima, onda ti se vrlo vjerojatno neće svidjeti niti modelacija osobe koju si ti zaželio na svojoj pločici. Isto vrijedi i za kućne ljubimce, kućice, ptice i bube. Smatram da je važno u svemu što radiš ostati svoj. Znam da je to danas dosta teško. U konstantnoj si borbi između onog što većina želi i traži, i onoga što ti radiš, izrađuješ i smatraš svojom genijalnom vizijom i idejom ... Ali znate šta, bolje ti je uvijek ostati svoj, autentičan, nego se utopiti u masi i biti bljutav. To je dosadno... i bljutavo, a najgore je kada je nešto bljutavo. Sigurne smo da si vrlo kreativna kod smišljanja poklona za svoju obitelj i prijatelje, preferiraš li ti ručno izrađene poklone od onih ravno iz dućana? Da vam iskreno kažem, najviše volim kada za rođendan dobijem nešto fino za pojest, a može i za popit! Evo,jedna ploča fine domaće slanine bi bila pun pogodak, ili naši, domaći lješnjaci, bademi, orasi. Kupi mi to i bit ćeš mi najbolji prijatelj do kraja života i još ću te, garant, zvati i na idući rođendan. Sada se ne zezam, ozbiljna sam. Tako da, s obzirom na moje želje vezane za darivanje, potrudim se onome kome smišljam poklon, pokloniti nešto što bi njega stvarno razveselilo. Ok, neće možda to biti ploča slanine, ali često to bude ili poklon koji sama izradim, ili kupim točno ono što je ta osoba jednom, negdje spomenula da bi baš željela imati. Obitelji moja i prijatelji moji koji ovo sigurno čitate, ne, neću vam kupiti novi auto (ako sada kao to slučajno spomenete), ali ga mogu izraditi od polimerne gline, što se svodi na isto. Brkotvorine su pune sitnih, preciznih detalja, tu treba dosta strpljenja, koliko vremena u danu posvetiš izradi? Je li to nešto u čemu skroz uživaš ili možda imaš faze kada ti se baš i ne da? Točno, brdo je tu truda i strpljenja. Vrijeme izrade ovisi o tome koliko je detalja uključeno u modeliranje. Za izradu nekih pločica potrebno mi je 6-8 sati, dok je za neke druge potrebno 13-15 sati. Bilo je tu i dosta narudžbi za izradu „Čudnovatih okvira“ koje su zahtijevale i preko dvadeset sati grijanja stolice. Mogla bi ja sve to izmodelirati i puno brže, ali tada to više ne bi bila Brkotvorina. Tada ja više ne bi mogla stati iza svog rada i ne bi mogla garantirati za kvalitetu. Ono što izrađujem, izrađujem onako kako bi voljela da i meni samoj netko napravi. Zašto? Zato što, kada nešto radiš, moraš dati sve od sebe. Jedino tako možeš biti siguran da si osobi koja je nešto naručila, osim lijepog izgleda i emocije, pružio i kvalitetu. A za postići kvalitetu, u slučaju Brkotvorina, nema ništa na brzinu. Moraš uvijek cijeniti to povjerenje koje ti ljudi poklone onog trenutka kada se odluče da mu baš ti izradiš nešto za voljenu osobu, prijatelja... I moraš biti svjestan kako se ta osoba, u moru svega danas dostupnog, ipak odlučila baš za tebe tj. tvoj rad. Ne smiješ to iznevjeriti. Tko iz tvoje okoline te najviše podržava? Imaš li još koji par ruku koji ti pomaže u izradi? Nemam nikoga tko mi pomaže u izradi. Za sada, samo sam ja ta koja stvara Brkotvorina, ali što se moralne podrške tiče, situacija je malo drugačija. Prvo, moj muž. Bok, Dado (znam, ubit ćeš me)! Prvo on, jer da nije njega i njegova rada i truda, ja ne bi mogla živjeti svoje snove. To je istina i to je činjenica. Osim toga, on me trpi u svim mojim stanjima i šizevima, pa ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga zaslužuje ovu javnu zahvalu. I ostatak moje obitelji: mama, tata, baka, sestra, šogi, prijatelji, kućni ljubimci... Svi su mi oni super, stvarno vjeruju u mene, ne samo sto se tiče Brkotvorina, već onako općenito u životu. Tu su kada ih trebam i puni su razumijevanja. Evo, mama i tata uopće nisu ljuti što čekaju svoju pločicu već tri godine. Nikako da dođu na red, šta ja znam, valjda nemaju neku dobru vezu za pločice. Bez zezancije sad, sa svima njima, ja sam vam jako sretna. Dižemo često jedni drugima živce, ali kako brzo planemo, tako se brzo i gasimo. Ne bi ih mijenjala za tisuću „normalniji“ . Zato vam kažem, sretna sam. Kako da naručimo nešto iz tvoje radionice, gdje se najbolje javiti i kontaktirati te? Ako želite neku Brkotvorinu za sebe, svoje prijatelje, obitelj, kućne ljubimce, možete me kontaktirati putem Facebooka, putem Instagrama, ili na mail [email protected]. Možete me kontaktirati i putem Pere, to je galeb pismonoša. Ali trenutno je na godišnjem, pa ga sada ne bi ometala. Javim naknadno način stupanja u vezu sa Perom! Sad bez zezanja, samo još nešto, hvala ekipi Think Croative i hvala njihovim čitateljima što su do kraja poslušali (pročitali) moja brbljanja. Pusa, bok od Brkate!
0 Comments
Leave a Reply. |
Pročitajte još
Skinny Chick Travelling: Svijet je sjebano, ali lijepo mjesto kojeg želim istražiti koliko god mogu
Archives
November 2017
|